Mlada sopranistica u strelovitom usponu

O tkako je ovoga travnja debitirala u Zagrebačkoj operi o sopranistici u strelovitom usponu, Evelin Novak, hrvatski mediji ne prestaju brujati. Sa zanimanjem smo izdaleka nastavili pratiti njezine uspjehe u operama Macbeth i Krunidba Popeje u njezinoj matičnoj Berlinskoj državnoj operi, ali i iznenadni debi u Bečkoj državnoj operi, gdje je u posljednji trenutak „uskočila“ u Weberova Strijelca vilenjaka. Sezonu je okrunila nastupima na otvorenim pozornicama Zagreba (11. srpnja Zagreb Classic) i Raba (17. srpnja), što je sve nametnulo potrebu za razgovor o njezinim počecima i ključnim trenucima karijere.

Evelin Novak / Iz privatne arhive

Ukratko, kako je sve počelo? Otkud potreba i želja za pjevanjem i kako se ona razvijala?

Pjevam otkako znam za sebe. Kad dijete ima sluha, mislim da se to odmah primijeti. S tri i pol godine imala sam prvi nastup, nekoliko sam puta pjevala na Turbo Limach Showu, na Krapinskim festivalima za djecu... bilo je tu već od najranije dobi svakojakih nastupa, koncerata, a s jedanaest sam godina snimila prvi album, onda su još bile kazete. Kroz sve to glas mi se polako počeo formirati, postajao je sve viši, laganiji... Iako sam tada još pjevala samo zabavne pjesme, primjerice grupe ABBA, počela sam spontano pjevati na operni način. Glas je sam preuzeo inicijativu.

Tko vam je bio prvi pedagog?

Darija Hreljanović, bila sam kod nje šest godina, brzo sam napredovala i već sa šesnaest godina pobijedila na državnom natjecanju. Tada mi je profesorica Hreljanović rekla: Dete, ti bi trebala krenuti van, vani su ti veće mogućnosti, čuje te više ljudi. Tako me ona sa šesnaest godina poslala na prijemni na akademiju u Graz, što sam odmah položila. Bila sam još učenica srednje varaždinske škole, dolazila polagati ispite za 3. i 4. razred, a paralelno studirala pjevanje u Grazu.

Vjerujemo da vam je to bilo teško razdoblje, tako mladi morali ste se privikavati na novu sredinu, novi jezik, nove ljude, daleko od roditeljskog doma. Onda vam je s osamnaest godina taj prelazak iz Graza u Stuttgart možda bio i manji šok?

Za mene možda manji, ali za mojega tatu mnogo veći jer nije bilo onako kako smo se u početku dogovorili. Graz je bio mnogo bliže pa je sve išlo glatkim putem, često sam odlazila kući ili bi moji dolazili k meni, ali u Stuttgartu je već to bilo teže. Sad kada gledam unatrag, vidim da su ti počeci bili jako teški i naporni. Položiti sve školske ispite u roku, a istodobno biti i uzoran student u drugoj zemlji. Već sam od prve godine bila među najboljima i stalno održavala koncerte. Ipak, već mi je u Grazu bila zajamčena velika i bolja budućnost. Već tako rano, dakle i prije osamnaestoga rođendana, pripremali su me za audiciju za operu u Grazu, no ja sam odlučila ne otići. Tako sam svoj profesionalni početak malo „zamrznula“ i odgodila za kasnije. U međuvremenu sam potražila profesoricu koja je najbolje odgovarala mojemu glasu jer mi je to bilo bitno.

Kako ste došli do Dunje Vejzović?

Ja sam jako dugo tražila tko bi meni najbolje odgovarao za glas. Mislila sam najprije, ako upadnem na akademiju, to je to, drugo mi ne treba. Tako razmišljaju svi mladi koji kreću, bitno im je samo da negdje studiraju, da se upišu na neki studij, misle da će sve ostalo doći samo od sebe. A zapravo, to je varka jer nije bitno gdje studiraš, možeš studirati u Parizu, Londonu, New Yorku, važno je samo da dođeš u ruke profesoru koji odgovara tvom glasu. Najbolji je pokazatelj da si na dobru putu kada se nakon sata s profesorom osjećaš kao da si imao masažu glasnica, a ne da si crven, zgrčen i napet. Moja prva profesorica Darija Hreljanović i ja u tom smislu nismo bile baš zadovoljne pedagogijom na akademiji u Grazu, pa smo tražile nešto drugo.
Profesorica Vejzović imala je u Stuttgartu na akademiji baš jako, jako veliku klasu i godinama se čekalo mjesto za ulazak na studij kod nje. No čula sam da ima majstorski tečaj na Rabu, na koji sam došla s roditeljima, zamolila je da me primi u klasu. Rekla je da ne može, jer da joj je klasa popunjena i ima dugu listu čekanja. No kad sam joj tada nešto otpjevala, kad je čula moj glas, promijenila je mišljenje i rekla da bi se možda ipak za mene našlo neko mjesto. Tako je sve krenulo. Ona je najvažnija profesorica u mojem životu, s kojom još i dan-danas radim.

U čemu je tajna njezina uspjeha u radu s pjevačima? Što kod nje najviše cijenite?

Ja kod nje obožavam to što je ona izravna. Nikad vam neće reći nešto što nije, nikad te neće zavarati. Možda to ponekad i boli, ali ona je jednostavno takva, iskrena i poštena. S druge strane, ne poznajem nijednog profesora koji se toliko bori za svoje studente, koji im je toliko posvećen, tko, gdje god bio, dolazi na njihove važne nastupe ili debije. Ona se uvijek pojavi, to je više nego agent ili bilo tko drugi.

Zbog čega ste odmah nakon završetka studija u Stuttgartu odabrali kao prvo mjesto zaposlenja Berlin i od tri tamošnje opere pronašli se baš u Državnoj operi, popularno nazvanoj po slavnoj aleji na kojoj se nalazi Pod lipama?

Tražila sam gdje bih mogla početi nastupati, jer nisam imala gotovo nikakva scenskog iskustva, mislila sam samo na pjevanje, a scenski aspekt dosta zanemarivala, stajala „kao snjegović“. To me sputavalo i žudjela sam za pozornicom. Dunja Vejzović pokušala me odgovoriti od toga i savjetovala mi da još možda nekoliko godina radimo, prije no što se upustim u profesionalnu pjevačku karijeru. No nisam željela popustiti, želja je bila jača od toga. Ona me na koncertima klase upoznala s agentima koji su već otprije pratili moj razvoj. Jedan me od njih odmah prijavio na audiciju za Berlinsku državnu operu, bila je to moja prva audicija za neku opernu kuću i tu prvu sam odmah položila. Došla sam tamo 2009. na studijski program, a dvije godine poslije primljena u stalni angažman. Tamo sam i danas, već desetu godinu. Ta mi je kuća ponudila mnoge vrhunske pjevačke pedagoge da radim s njima.

Jeste li razmišljali o tome da probate neku drugu pedagogiju, nađete nekog novog profesora?

Ne, nitko mi drugi nije odgovarao, a Dunja Vejzović mnogo je više od pedagoga, ona je prijateljica, trenerica, druga majka. Brine se o svakom segmentu moje karijere, priprema me za svaku ulogu i dolazi na svaki moj važan nastup, gdje god on bio. U Berlinskoj državnoj operi nudili su mi se mnogi vrhunski pjevači kao pedagozi. I dan-danas pitaju me i čude se zašto ne želim k njima na satove pjevanja. Nudili su mi i besplatne satove, no sve sam ih odbila. Jednostavno, nisam imala potrebe za nikim drugim jer s profesoricom Vejzović to najbolje funkcionira. Ako bih baš morala nekoga od njih odabrati, bila bi to Brigitte Fassbaender. Ona je nakon velike pjevačke karijere postala jednako sjajan vokalni pedagog.

Što vas je privuklo operi više nego možda koncertnim podijima?

Privuklo me to što u operi mogu u raznim ulogama biti netko drugi, proživljavati život na neki drugi način, iz perspektive nekoga drugoga. Mogu biti jednako vrckava operetna pjevačica koja pleše flamenko i skače po pozornici, kao i ozbiljna operna diva. Privukla me mogućnost tih stalnih promjena iz predstave u predstavu, priprema tih različitih uloga, mogućnost proživljavanja i uživljavanja u druge likove, poistovjećivanja s njima, istraživanja svih segmenata raznih osobnosti iz operne i operetne literature.

Kako vam je u tom smislu bilo ući u ulogu Mimi u operi La Boheme s kojom ste ovoga travnja debitirali u nekoj hrvatskoj opernoj kući, u HNK-u u Zagrebu?

Mimi je uloga s kojom se mogu najviše poistovjetiti, uloga koja najviše odgovara mojem karakteru. Sva je nekakva femme fragile, nije kao prgava koketa Musetta – ona je pak moja totalna suprotnost i već bih se teže mogla u njoj naći. No, naravno, kad si operni pjevač, pred tobom stoje svakojaki izazovi. Već sam pjevala uloge koje su suprotne mojem karakteru i s kojima nikako nisam pronalazila neku tajnu nit da se uspijem poistovjetiti. No u takvim trenucima krećeš u biblioteku, čitaš knjige i proučavaš razloge zbog kojih se pojedini lik tako ponaša, što je sve proživio što ga je oblikovalo. U slučaju Mimi manje mi je trebalo takvih priprema jer sam je u cjelini od prve shvatila.

Već ste cijelo desetljeće aktivni na svjetskim opernim pozornicama. Kako to da vam je toliko trebalo prvi put nastupiti u nekoj hrvatskoj opernoj kući?

Pa sad je bilo teško organizirati, kad su već ponude bile tu, teško mi je bilo uskladiti termine. A prije toga, moram priznati da nije bilo poziva, trebalo je obići malo veće kuće okolo po svijetu, kako bi se čulo za mene i kako bih dobila prvi poziv da nastupim ovdje. Iako mi je ovo bio prvi operni nastup u Hrvatskoj, moram reći da sam se osjećala kao kod kuće, ozračje na probama za ovosezonsku obnovu La Boheme bilo je jako prijateljsko, opušteno i srdačno, to me oduševilo. U inozemstvu je sve mnogo suzdržanije, na probama naravno vlada besprijekorna disciplina, ali i stanoviti strah od redatelja i dirigenta. Tu je sve teklo spontano i skladno, već sam se na prvim probama u svemu dobro složila s maestrom Nikšom Barezom, prihvatila sam sve što mi je predložio. Poznajem mnoge ovdašnje kolege, to su sve moji prijatelji, redovito se međusobno pratimo po društvenim mrežama, a bilo mi je pravo zadovoljstvo sada i nastupiti s njima.

U Berlinsku državnu operu došla sam 2009. na studijski program, a dvije godine poslije primljena u stalni angažman. Tamo sam i danas, već desetu godinu / Dunja Vejzović mnogo je više od pedagoga, ona je prijateljica, trenerica, druga majka / Mimi je uloga s kojom se mogu najviše poistovjetiti / Bila mi je iznimna čast  nastupati s Annom Netrebko, Yusifom Eyvazovim i Placidom Domingom

Čuli smo vas u Pucciniju i na završnici festivala Zagreb Classic, na otvorenoj pozornici zagrebačkog Tomislavova trga, gdje ste uz tenora Joséa Curu pjevali duet iz opere Madame Butterfly, a samostalno izveli i megapopularnu O mio babbino caro iz jednočinke Gianni Schicchi. Čini se da vam pučinijanska fraza idealno odgovara. Kako vam je pjevati ga?

Divno, Puccini mi je definitivno najdraži skladatelj. Nekako baš odgovara mojemu glasu. Sva ta allarganda, sva ta neprestana treperenja, promjene, disanja, nijansirani dinamički prijelazi iz mezzoforte u forte i natrag. U tome leži cijela tajna tzv. pučinijanske fraze, kada se cijela dramatika u trenutku može smanjiti u ništa. To je ona nit konca koja se i očekuje u Pucciniju, koja zvoni i daje glazbi onu prepoznatljivu i toliko potrebnu italianità. Sve je to dosta pjevački zahtjevno i zato meni toliko privlačno.

Nedavno ste u matičnoj kući nastupili u novoj produkciji Verdijeve opere Macbeth, gdje ste bili u podjeli s Annom Netrebko, Yusifom Eyvazovim i Placidom Domingom. Kako vam je bilo surađivati s tom opernom elitom, u koju se i vi već polako uvrštavate?

Bila mi je iznimna čast raditi na tako važnoj premijeri. Snimali smo i DVD koji će definitivno ostaviti traga u klasičnoj glazbi. Uz maestra Barenboima i legendarnog režisera Harryja Kupfera, bilo je to posebno iskustvo. Annu Netrebko više sam puta slušala uživo, ali ovaj put sam stajala do nje na svakoj probi, tako da smo se i lijepo družile. Jako je jednostavna i divna osoba. Isto kao i Placido Domingo. Uvijek bi mi oboje prije ili za vrijeme predstave došli u garderobu i pričali o svemu. A najsmješnije je bilo kad smo se međusobno za vrijeme predstava zadirkivali oko nogometa. Baš kad smo imali izravan prijenos na Arte TV igrala je Hrvatska protiv Argentine. Naravno da nitko iz Hrvatske nas nije gledao, no tu je bila situacija smrtno ozbiljna jer maestro Barenboim (Argentinac) ne poznaje šalu kad je u pitanju nogomet, nego se mršti kao dijete. Šalu na stranu, u toj sam produkciji svaki dan slušala te zvijezde kako se upjevavaju, što ispjevavaju, a što „markiraju“…jednostavno sam i sama od tad propjevala još bolje i mnogo mi je toga jasnije. I Anna i Placido oduševljeni su novom akustikom obnovljene zgrade opere Unter den Linden, a Anna mi je rekla da je po njoj najgora akustika u milanskoj Scali. Pila sam i najbolji šampanjac za vrijeme predstave… imala sam garderobu do njezine, tako da je stalno nešto donosila. Jednostavno divna osoba, jako jednostavna i draga. Zaljubila se u mojeg malenog sina Oskara, tako da je on često dolazio na probe.

Neočekivano ste 28. lipnja debitirali i u Bečkoj državnoj operi, zamijenivši u posljednji trenutak oboljelu pjevačicu u ulozi Ännchen u Weberovu Strijelcu vilenjaku. Takve se prilike ne propuštaju, zar ne? Kakva su prva iskustva te operne kuće?

Poziv iz Bečke državne opere stigao je već 25. lipnja. Kad me agentica nazvala, mislila sam da nisam dobro razumjela jer znam da ta kuća ima u mom fahu i po pet zamjena. Zvali su da uskočim još iste večeri. Iako sam tu ulogu pjevala prije više od dvije godine, nisam nimalo razmišljala, već sam odmah rekla da dolazim. No najteže od svega bilo je to što su oni imali specijalno duge dialoge na njemačkome jeziku i bilo je pitanje kako stići avionom na predstavu i kako bez probe izaći na scenu. Jedna od zamjena iz Bečke državne opere ipak je odlučila pjevati, no kako je i ona bila bolesna, jedva je taj dan preživjela predstavu i drugi dan su mi poslali ugovor i molili me da krenem na avion kako bih uskočila u sljedeću predstavu. Kad sam na aerodromu pogledala link i režiju te predstave, htjela sam se vratiti jer nikad nešto teže u tako kratku vremenu nisam morala naučiti. Probala sam jedan dan i već taj dan susrela sam obožavatelje koji su dolazili po autograme jer me vjerojatno znaju s ljetnih festivala, na kojima sam dosta pjevala u Austriji. Moj debi bio je odlično popraćen i puno je ljudi došlo radi mene, u što sam se uvjerila nakon predstave. Osjećala sam se kao i sama Anna Netrebko. O svemu sam dan poslije, kad sam opet pjevala Macbeth u Berlinu, obavijestila i svoju „ekipu“ i onda odgovarala na pitanja maestra Barenboima čija je akustika bolja, koji je orkestar bolji i slično. Čim su saznali, put u Beč su organizirali i na debi su mi došli profesorica Vejzović i njezin suprug te moj suprug Bernhard jer je moja mama na sreću bila u Berlinu i mogla pričuvati Oskara.

U Zagrebu ste na opernoj gala večeri uz spomenutug argentinskog tenora Curu nastupili između dva nastupa u ranobaroknoj Monteverdijevoj Krunidbi Popeje u matičnoj Berlinskoj državnoj operi, a za koji dan vraćate se u Hrvatsku i pripremate koncert 17. srpnja na Rabu. Kako njegujete glas između putovanja, u tim krajnjim naporima promjena i skakanja iz faha u fah?

Dobro pitanje. Prije nego što sam dobila dijete, znala sam između predstava šutjeti, čuvati glas i dobro se naspavati. Sad već dvije i pol godine ne spavam više od pet sati, ali zato bolje iskoristim svaku slobodnu minutu za vježbu i rad, tako da kad pjevam predstavu, jednostavno pazim što radim i tako sam stalno dobro upjevana i ne događa mi se da mi unatoč punom rasporedu glas bude umoran. Naravno da Crvenkapicu ne prepričavam tako da trošim glas imitirajući snažnog vuka, već malo pripazim… ali trenutačno mi je jednostavno skakati iz Puccinija u Verdija, iz Mozarta u barok… što prije baš nije bilo tako. Ispunjena sam i sretna, a sve to pridonosi uspjehu. Prije sam mislila da moram glas tanjiti za neku rolu, a da mi treba narasti za drugu… onda sam odlučila sve pjevati svojim glasom i ne pokušavati stavljati ga u različite fahove. Zasad ta zamisao funkcionira. Nadam se da će tako biti i dalje.